Računalni nadzor kontinuirani je napor za aktivno praćenje aktivnosti ciljnog uređaja, ključnih radnji i svih podataka koji se prenose na tvrde diskove (unutarnje, vanjske ili skrivene), dok je mrežni nadzor proces praćenja prijenosa vrijednih podataka putem lokalnih računalnih mreža kao što je LAN ili putem Interneta.
Postupak praćenja može provoditi jedna osoba ili skupina, kriminalne organizacije, vlade i velike korporacije, a često se provodi na tajni način jer to ili nije legalno ili subjekt koji obavlja nadzor pokušava izbjeći izazivanje sumnje.
Danas je sveprisutnost računalnog i mrežnog nadzora neosporna, a gotovo sav internetski promet prati se u svakom trenutku.
Održavanje privatnosti na internetu gotovo je nemoguće što vladama i drugim upravljačkim agencijama omogućuje uspostavu i zadržavanje društvene kontrole, identificiranje i promatranje potencijalnih prijetnji te, što je najvažnije, istraživanje i sprečavanje kriminalnih aktivnosti.
Nakon pojave i provedbe programa nadzora i nadzornih struktura kao što je projekt Total Information Svijesti, inovativne tehnologije praćenja kao što su računala za nadzor velike brzine i biometrijski softver te savezni zakoni poput Zakona o pomoći u komunikaciji za provedbu zakona, vlade i velike organizacije trenutno posjeduju neviđenu sposobnost kontinuiranog praćenja aktivnosti svih korisnika interneta i građana.
Ipak, nevladine organizacije kao što su Reporteri bez granica i Zaklada za elektroničke granice bore se za očuvanje individualne privatnosti i održavanje građanskih prava građana. Također, poznata i zloglasna "hacktivist" skupina/udruga "Anonymous" hakirala je više vlada i njihovih web stranica kako bi javnosti otkrila tekući "drakonski nadzor".
Takve nevladine organizacije i osvetničke skupine izražavaju zabrinutost da je kretanje prema masovnom nadzoru s ograničenim političkim i osobnim slobodama nezakonito i nemoralno, što je dovelo do brojnih tužbi poput tužbe "Hepting v. AT&T" Sjedinjenih Država.
Kako se veći dio računalnog nadzora vrti oko praćenja internetskog prometa, podataka i obrazaca ponašanja, SAD je 1994. donio "Zakon o pomoći u komunikaciji za provedbu zakona" poznat i kao "Zakon o digitalnoj telefoniji" koji kaže da svi telefonski pozivi i širokopojasni internetski promet (povijest pretraživanja, e-pošta, poruke u aplikaciji itd.) moraju biti lako dostupni neograničeno, Neometano praćenje u stvarnom vremenu od strane vlade i njenih obavještajnih agencija.
Svi podaci poslani putem Interneta podijeljeni su u manje segmente koji se nazivaju "paketi", koji se mogu mnogo lakše i brže transportirati do ciljnog odredišta, gdje se sastavljaju natrag u cjelovitu datoteku, sliku, poruku itd. Hvatanje paketa ili "njuškanje paketa" postupak je praćenja tih točnih segmenata podataka uz pomoć uređaja za hvatanje paketa koji odmah zaplijeni pakete podataka, pregledava informacije i traži važne detalje. Prema Zakonu o komunikacijskoj pomoći za provedbu zakona, sve američke telekomunikacijske tvrtke prisiljene su implementirati takve uređaje i softver za hvatanje paketa kako bi savezne agencije za provedbu zakona i obavještajne agencije mogle presresti sav širokopojasni internet i glasovni promet svojih kupaca putem internetskog protokola (VoIP).
